Prolazim kroz polje zrelog kukuruza i izlazim na stazicu koja vodi ka putu prema Drini. Iz pravca obližnjih kuća, vetar povremeno donese po neku nerazgovetnu reč i glasan smeh devojaka. Svi su u nekom poslu. Ljudi su zauzeti radovima oko žetve, a žene po čitav dan spremaju ručak za radnike i bave se poslovima oko kuće. Čak su i deca dobila neka lakša zaduženja, tek da se odrasli ne sapliću o njih.
U susret mi dolaze jedna zaprežna kola, prenatrpana slamom. Još iz daljine, čovek na kolima se trudi da prepozna "tog što u ovo doba šeta ’zaludan poljem", i pošto mu napori ostadoše bezuspešni, samo klimnuvši glavom, proveze se mimo mene, ka selu. Produžih dalje sa nekim neprijatnim osećanjem, kao da sam od nekoga ukrao ovih dvadesetak dana godišnjeg odmora, ali opijen toplim povetarcem, mirisom poljskog cveća i sve jačim šumom topola, brzo odagnah od sebe sve negativne misli.
Put je počeo da se spušta i savija kod one kućice, u kojoj je nekada dežurao skeledžija. Tu je Drina, ko zna kad, napravila jedan "slepi" rukavac, koji prestaje da bude "slep" tek kada voda mnogo nadodje i matica podivlja. Tada se on izlije, preplavi put, i kroz vrbake sastavi se sa Drinom, pa seljaci moraju prvo čamcem da se prevoze na ono malo kopna što ostane do reke, da bi se zatim popeli na skelu i otišli za svojim poslom u Srbiju.
Često sam tu dolazio kao dete i znao bih satima da se igram u privezanom čamcu, dok ne bi neko došao po mene. Tada bi me prutom vratili kući, ali ja bih opet ugrabio prvu slobodnu priliku da šmugnem nazad, pa su na kraju odrasli digli ruke od svega..
Sada je ta kućica poluruševina, a čamac je odavno potopljen, i ako je još uvek privezan uz obalu. Drina je već dugo "mala", na nekim mestima može da se pregazi, a zadnje poplave se više niko i ne seća.
Nastavih pravo kroz brezov šumarak, i izbih na mesto gde je nekada "radila skela". Ugledah je nasukanu na obalu i oštećenu da se više ne može popraviti. Neko je iskoristio daske za šupu ili obor, ne žaleći što ih je tolike godine prevozila, i što će im i sutra, kad vetrovi rata prestanu da prete, opet zatrebati. Sajla se i dalje avetinjski klatila nad Drinom, uzaludno čekajući da po njoj opet zaškripi čelični točkić.
Nadjoh udobno mesto u senci jasena i opružih se po travi. Odatle sam video, kao sa neke terasice, mali zaliv u koji je nekada skela pristajala. Napravljen je veštački, pomoću improvizovane brane od granja i kamenja, a kada voda nadodje, može se samo po žuboru i malim slapovima zaključiti da ispod površine ima nečega. Ipak, na tom mestu struja nije nikada jaka, pa je taj zaliv odlično kupalište za decu i neplivače. Dole, nizvodno, na srbijanskoj strani, pecaroši su u vodi do pojasa strpljivo čekali da nešto zagrize, i ništa nije remetilo harmoniju letnjeg dana. Čak su se i topovi sa Majevice ućutali, a i nisu se oglasili ni oni što bombama love ribu na bosanskoj strani. čuo se samo žubor vode, šum lišća, i po neka riba što se za trenutak zabelasa na suncu i bućne natrag.
To je muzika koju najviše volim, jer od prirode nije ništa savršenije. Svaka umetnost je samo, manje ili više uspešna emitacija onoga što je stvorila priroda. Muzika može da bude lepa, ali ona skoro obavezno budi u nama depresiju ili euforiju. Tek po neka opušta, ali samo dok traje. Zvuk reke i drveća ne nudi ništa, a ipak nam ispunjava celo biće. On nas izdiže iznad prostih životnih stvari, neponovljivom, sebi svojstvenom magičnošću koja ne poznaje manje ili više inteligentne, obrazovane ili neobrazovane ljude. Nema tu mnogo filozofije, jer se ona sama po sebi razume, i otvara pred nama. Od uvek sam mrzeo pisce-amatere, koji su gomilom zamršenih fraza pokušavali da iskažu neku "veliku mudrost", dok su u stvari, najveće mudrosti sadržane iza par prostih reči.
Većina meštana, medjutim i ne primećuje ono što ih okružuje, jer i to je jedan od zakona prirode. Tek kada bi nekim poslom bili duže odvojeni od svog zavičaja, svako od njih bi osetio kako mu se u dubini bića budi neka žica, za koju nisu ni znali da postoji. Ona ih tada tera snagom kojoj je nemoguće odupreti se, natrag, svojoj reci, šumi i poljima. Ta žica je toliko jaka, da često i u meni zatitra, i ako sam odrastao u jednom sasvim drugačijem svetu, koji nema baš ništa zajedničko sa zemljom mojih predaka. A kada se to desi, ostavljam sve poslove, zaboravljam zakazane sastanke, kršim zadate reči, i vraćam se kraju iz koga je potekao zvuk u meni.
Ne znam koliko sam tako presedeo pored drveta, slušajući tišinu. Kada sam ponovo pogledao mali zaliv, posmatrale su me dve mladje devojke koje su bile u onim godinama kada se dosta polaže na svoj izgled. Očigledno su nešto komentarisale na moj račun. Za njih sam bio interesantan stranac. Ustao sam i zaputio se prema šljunkovitoj obali. Dok sam ulazio u prilično hladnu reku, bacih još jedan pogled na njih dve.
Starija me je i dalje posmatrala, praveći se nezainteresovana i zbijajući šale sa drugaricom. Iza njih je treperelo lišće breza i čudno, za trenutak mi se učinilo kao da sam sve to već nekada doživeo.
Pustih da me struja ponese bez cilja. Sasvim sam, slobodan i zadovoljan životom.
leta 1994. u jednom bosanskom selu
K I Š A
Lagani povetarac se pretvara u vetar, donoseći ko zna odakle, tamne oblake, spremne da rashlade vreli asfalt velegrada. Prve kišne kapi klize niz šoferšajbne parkiranih kamiona, i već posle nekoliko minuta se stvaraju barice koje postaju sve veće, mešaju se sa prosutim uljem i naftom, da bi kao potočić završile u jednoj od šahti. Topole pored parkinga se umorno savijaju u pravcu vetra, dok kišne kapi udaraju svoj jednolični ritam o mlado lišće drveća.
Da bih razbio melanholiju, upućujem preko radia pozdrav svim kolegama na putu, koji me slušaju. Ponovo se udobno nameštam u fotelji i posmatram kišne kapi kako klize niz staklo. Napolju dve osobe pretrčavaju ulicu za tramvajem koji pretstavlja pravu retkost u ovo doba dana. Više nikoga nema, osim jednog psa lutalice koji traži zaklon od nevremena.
Osećam se nekako nadmoćno kada znam da se u svakom trenutku na autoputevima širom kontinenta nalaze neki od mojih prijatelja sa svojim "drumskim krstaricama". Preko njih saznajem i kontrolišem stvari koje se dešavaju stotinama i hiljadama kilometara daleko. Cela Evropa na dlanu.
Iznenada, misli poče da muti neodredjena, a zatim sve jasnija slika iz prošlosti: Novi Beograd, pre osam meseci. Vreme kao i danas. Na meni su bordo sako i pantalone, a ona je elegantna kao i uvek, jer drugačije ne zna. Nad Beogradom se otvorilo nebo, ali ja sam srećan jer sam pored nje. Dodajem joj ruku da se spusti niz neko brdašce, a njena toplina se prenosi na mene, i ne čujem više njene reči, ne osećam kišu, ne drhtim od hladnoće. Zaključujem da dugo nisam bio tako srećan. Toliko dugo, da sam skoro i zaboravio kako to izgleda. Želim da se ovaj trenutak pretvori u večnost, da nikad ne ispustim njenu ruku, da se ova šetnja nikad ne prekine. Želim nešto što samom pomišlju osudjuje sebe na propast: da bude samo moja!
U sadašnjost me vraća vazdušna sirena Scanie, pred polazak na put. Izlazim napolje, otpozdravljam, i ostajem na kiši, zagledan u cisternu koja se polako gubi u pravcu autoputa. I dalje stojim u mestu, pokušavajući da povratim delić osećaja sreće, ali vraća se samo ono staro osećanje meni dobro poznato iz dugih neprospavanih noći. Seta. Onda čovek samo uzdahne, klimne glavom, odmahne rukom i krene svojim putem, gledajući da se ne osvrće mnogo za sobom.
Vraćam se ponovo u svoju fotelju, puštam laganu muziku i palim cigaretu. Ispred mene je duga noć, i gledam da mi protekne prijatno. Jedino što u noći ne valja, je to što ostavlja čoveku previše vremena za razmišljanje.
Oblaci su se razbili, grad odiše svežinom, dok se na njegovim ulicama kupa okrugli mesec. Ko bi rekao da je iza nas ostao tako ružan dan.
Novi Beograd
28.06.1993.
L I C A
Danas, kada sam u glavnom zatvoren pod oklopom svog horoskopskog znaka, po neka lica me ipak proganjaju kao aveti, i ne daju da završim ono što sam započeo. Niotkuda se pojave neke slične face i isto tako misteriozno nestanu, ostavljajući me u dilemi da podjem za njima. Kao i onog vrelog augustovskog dana.
Sat na zidu željezničke stanice pokazivao je 12,10 časova, kada se uz čeličnu škripu točkova, na drugom koloseku zaustavio voz koga sam očekivao 40 minuta ranije. Bilo je krajnje vreme, vrućina je postala nesnosna, a u toj rupi koju je Bog davno zaboravio, nije nigde moglo da se popije piće u blizini pruge. Propustio sam nekoliko žena sa cegerima i ušao u drugi vagon, koji je na sebi imao oznaku "za pušače". Sve što sam nosio sa sobom bila je plata za dva meseca mukotrpnog rada na državnim plantažama, koje su se protezale sve do obrisa, kilometrima dalekih, plavkastih planina. To je kraj u kome je sunce opasno isto koliko i belosvetski lopovi skitnice i probisveti. Njima je ovaj teren bio idealna prilika da naivne radnike iz unutrašnjosti olakšaju za čitavu zaradu, tako da ovi jadnici budu prinudjeni da ostanu tu celu zimu ili da i sami kradu kako bi preživeli, ako u medjuvremenu ne nadju neki posao. Ja nisam nikada bio meta tog sloja, čak, šta više, klonili su me se. Ni sam ne znam odakle, ali o meni su kružile izvesne priče, mada ne bez osnova, koje su bile dovoljne da me većina ološa ostavi na miru.
Rasklimatani vagoni putničkog voza bili su poluprazni. Mora da se ljudima nikuda nije išlo po ovoj tropskoj vrućini, ili su svi ostali kod kuće kako bi izbegli gužvu u podne. Bilo kako bilo, ušao sam u jedan od praznih kupea, komotno se izvalio u sedište i odahnuo. Volim taj osećaj, kada mi niko nije dužan, niti sam ja ikome. Možda zato što kratko traje, najviše par dana. Da bih prekratio vreme, vadim iz džepa špil karata i vežbam "pakovanje". Karte za poker su vidno prljavije i sa njima još nikada nisam izgubio. Samo jedan čovek zna kako, i zato nikada ne igramo sa mojim špilom, ali ni sa njegovim.
Iz proučavanja najzamršenijih kombinacija, trglo me je lagano otvaranje vrata kupea. Poluglasno sam procedio neku psovku kroz zube, i presekao pogledom neželjenog saputnika. Sve sam očekivao, ali ne saputnicu, divne, duge, zlatne kose i prelepog lica koje mi je bilo od nekud poznato. Da! Potsećalo je na lice jedne devojke koju sam nekada znao, ali ovo je bilo još lepše, mladje, a u isto vreme ozbiljno i aristokratsko. Film je počeo da se vrti u nazad i zaustavio se na julu1988. god. Tu devojku nikada ne mogu zaboraviti. Ona je iz mesta koje sam upravo napustio.
Prišla mi je u pauzi za ručak.
– Ti si taj Zemunac?
– Da.– nisam mogao da odvojim pogled od tih magnetno privlačnih, zelenih očiju. Bilo je neèeg neodoljivog u njima, nečeg zbog čega ljudi postaju nesrećni. Plava kosa joj je talasasto padala na ramena. Tek, malo pažljiviji posmatrač je mogao primetiti tragove tuge i teškog života u tim predivnim crtama lica. Tada još nisam znao da je starija od mene čitavih deset godina. Nije se to na oko ni primećivalo.
Nasmešila mi se i pružila ruku .
– Drago mi je zete. Ceca.
– Dejan.– blenuo sam u nju glupavim pogledom.
Primetila je moju zbunjenost i ispravila se – Ah, da. Ja sam Biljina sestra. Pričala mi je o tebi.
Složio sam par skromnih fraza i pogledao u zemlju. Bilja je bila devojčica sa kojom sam sasvim slučajno pošao. U stvari, ona je jedno veče, nepozvana prišla mom stolu i praktično me smuvala. Ali za sestru mi nije pričala.
– Imaš lepog zeta! – dobacivale su joj drugarice, namigujući.
– Nego šta! Da niste ljubomorne? – odvratila je.
Već me je po malo nervirao taj glupi pridev, i krenuo sam da nadjem svoje društvo. Ona je gledala zamnom, tajanstveno se osmehujući. Nisam znao šta da mislim. Nisam znao ni gde sam krenuo.
Idućeg dana smo radili zajedno, a skoro i sve ostale dane. Ona me je štitila od devojaka koje nisam podnosio, a ja nju od dosadnih tipova. Sa Biljom sam se vidjao sve manje, i na kraju je puklo, mada nisam hteo da baš tako ispadne, ali šta je tu je. Medjutim sa Cecom sam nastavio da se družim, a od ostalih devojaka sam digao ruke. I one od mene. Nije mi bilo ni na kraj pameti da nešto pokušam. Bio sam svestan svojih godina, i tu se ništa nije moglo. Ali svejedno, bio sam sa njom 20 časova dnevno. Preko dana smo radili, uveče izlazili u kafiće i diskoteke, vikendom na plažu... Nisam znao da će to biti najlepše leto u mom životu. I bolje što nisam.
Došlo je vreme da se rastanemo, i svako je krenuo svojim putem. Ja u Beograd, a ona na neku sasvim drugu stranu, u potrazi za poslom. Sreli smo se još samo jednom, posle dve godine na Savi. Nema se o tome šta pričati. Malo reči, puno sete, i ona neizgovorena misao u vazduhu – Eh što nisi malo stariji?
Eto, na tu devojku me je potsetila plavuša iz kupea, i tek onda sam primetio da je netremice posmatram.
Skrenuo sam pogled ka širokim vojvodjanskim poljima, i uz neprimetni osmeh, odložio sećanja u fioku za uspomene. Ležaće tu, zaboravljena sa mnogim ljudima i dogadjajima, sve dok ih ponovo ne oživi neko lice, situacija, ili najobičnija melodija.
Posvećeno Slavici
Ovo je zapis iz vremena kada su još postojale po neke osobe sa najplemenitijim osećanjima i najlepšim vrlinama – kao Ona.
Ja sam možda komplikovana, ali iskrena osoba. Istina, po neke stvari prećutim, ali ono što kažem, a naročito što napišem, tako je i nikako drugačije ne može biti.
Primetio sam da imam neku čudnu naviku, tj., da pišem samo kada sam tužan. Ni ovaj put nije izuzetak. Otišla je još jedna devojka – udala se. Ne, nije to bila moja devojka, kao što ste verovatno pomislili. Nju sam jedinu voleo kao sestru, ona je bila pored mene kada sam se osećao najteže u životu, shvatala je sve što drugi nisu mogli i zbog toga je imala prava na svaki i najmanji delić moje duše.
Kada se muškarcu oženi drug, to je razlog za veselje. A kada mu se uda drugarica, to je onda nešto sasvim drugo. Osoba koju mnogo volite odlazi, i nema je više. Tada kroz glavu prolaze svi oni lepi, a po nekad i loši trenutci, koji zajedno sačinjavaju uspomene, daleke i setne. Znao sam da jednom mora doći trenutak kada ćemo prestati da se družimo, i kada će od svega ostati samo sećanje na prohujale dane. Sećanje, koje je podložno uticaju vremena, i kao takvo osućdjeno da bledi. A sada je neizbežno došao i taj trenutak, da naplati svoj dug od "vojnika izumirućih ideala". Po prvi put pišem nešto što Caki neće nikada pročitati.
Znam, nije ovo ni prva, ni poslednja epizoda u mom životu, ali mi je posebno draga. Do sada sam se provodio na sve moguće načine, ali sam uvek padao na one male znake pažnje i ljubavi, koje mi po neke osobe ukažu. Jedan iskren osmeh i topla reč, sasvim su dovoljni da zamene sve one stupidne žurke sa gomilom ćelavih, pijanih debila i maloletnih droca.
U poslednje vreme se sve češće prisećam nekih dragih ljudi koji su već odavno napustili zemlju u potrazi za boljim životom. Ali sve je to iluzija. Zamka za nemirne duše. Nema boljeg života! On je ustvari ostao iza nas a da toga nismo ni bili svesni. Ostao je zajedno sa vremenom kada smo žickali za ulaznicu u disko i krpili za turu pića. Ostao je u kućicama kraj Save i Dunava, utihnuo sa zvukom akustičnih gitara, nestao je sa poslednjim boemima... Ja sada živim samo za one trenutke kada mi se put slučajno ukrsti sa nekim od mojih starih drugova, večitih lutalica, u nekoj zagušljivoj birtiji na kraju sveta. Ali putevi su sve duži, a nas je sve manje.
Kažu da me je lako zavoleti, samo što za to u poslednje vreme ne ostavljam drugima dovoljno vremena. Tako je možda i bolje.
Nastavljam dalje ovaj svoj neodredjeni život, kome bi da je film bilo jako teško odrediti žanr. Bio bi neka mešavina ljubavno-ratno-akcionog dela. Nastavljam ga sa jednom ulogom manje a dolaze neki novi glumci: mladji, zbunjeni, ograničeni i bezosećajni. Trebaće im mnogo vremena da shvate nešto od onoga zbog čega smo mi živeli i u šta smo se kleli, ako za to uopšte i budu u stanju.
Pokušavam da kao nekada kažem: "Idemo dalje", ali mi to sve teže uspeva, jer se već toliko stvari vuče zamnom i usporava mi hod. Želim da ih zaboravim, jer kako kaže Remark: "Zaborav - to je tajna večite mladosti", ali one se opet vraćaju, i osećam da polako ali sigurno starim. Ne bojim se godina, već uspomena koje dolaze sa njima, jer su teške, pritiskaju čoveka, a naročito uveče kada preslušavamo stare pesme, bez kojih ipak ne možemo.
Na kraju, ako bih mogao da svojoj poslednjoj iskrenoj drugarici poželim još nešto osim sreće, želeo bih joj da ostane večito mlada.
29./30.04.1994.
Svakoga dana, strpljivo je čekala telefonski poziv sa govornice u studenskom domu. Nije se ničim izdvajala, osim svojom neupadljivošću. Činilo se čak, da je niko i ne primećuje, onako sitnu, skupljenu uza zid i prisutnu jedino za zvuk telefonskog zvona. Niko nije primećivao ni onaj sjaj u očima, sa kojim bi prihvatala slušalicu kada je poziv bio za nju. Ali to nije promaklo i meni - večitom lovcu na ljudske slabosti. Ponekad bi posle razgovora odlazila sa jedva primetnim osmehom u uglovima usana, ali u zadnje vreme sve češće se na njeno lice navlačio neki neobjašnjiv i težak grč. Onda se jednog dana sjaj njenih očiju prelomio kroz dve zadržane suze, i pognute glave, tiho kao i što je dolazila, ona je otišla. Više se nikada nije pojavila, i nije nikome nedostajala - osim meni.
A život je nastavio da nas troši dalje, bez predaha, bez milosti i bez sledeće šanse: za mene, nju, i telefon koji je uzalud zvonio.
u studentskom domu na Zvezdari
21.05.1995.