Mnogima sve ispovesti izgledaju smešno, a naročito
onima koji nikada nisu znali da definišu svoje emocije, niti
da ih pravilno iskažu. Možda će neko jednom, kad nas više
ne bude bilo, pronaći ove tekstove, i zagolicaće ga prva
ljudska osobina - radoznalost. Zbog toga, ako su vam ovi
papiri već pali pod ruke i ako vam se to učini smešno, molim
vas, smejte se! Unapred vam kažem da me to ni malo neće
ražalostiti.
Autor
D U H
Široka prostranstva, zabačeni gradovi,
krčme kraj druma i nova lica,
sa svakim danom teže mi padaju,
al´ još se neda u meni lutalica.
Ljubavi, jednom, kroz suze shvaticeš,
kada me k sebi pozove Bog,
da si me volela, i tada paticeš,
al’ sve je to ništa spram bola mog.
Kad u zimskoj noći u toplini doma
osetiš kraj srca neku čudnu studen,
kad vetar zašumi i sveća zatreperi,
setićeš se prošlosti mesta i večeri.
Shvatićes težinu prošaptanih reči
što doneće ih opet, hladnog vetra huk,
i znaćes sigurno da tu je prošao
jednog mladića nemirni duh.
28.10.1993.
Novi Beograd
G R E Š N I K
Stojim pred malom oronulom crkvom.
Miris kandila i prošlih dana
obavija me, steže i guši.
U dubini nesvesnog, tupo boli rana
za nečim dalekim što mi je na duši...
Prvi put udari crkveno zvono ─
videh druga, pade pred barikadu.
Drugi put udari crkveno zvono ─
videh svatove gde odvode mladu.
Treći put udari crkveno zvono ─
i odjeknu uspomenom na setnu baladu...
Al′ koga zanima isluženi vojnik,
i jedna katedrala na Starome gradu ?
Prekrstih se triput i pomolih Bogu,
to najviše kao grešnik učiniti mogu.
Bez cilja i želja produžih svoj put,
osuđen nečijom kletvom starom,
da lutam večno kao gorski vuk.
Samo još jednom tu ću se vratiti,
kad dođe vreme da i meni sude.
Onda ću zadovoljan, svoj račun platiti,
da se ispuni ono što mora da bude.
23.04.1994.
ISLUŽENI VOJNIK
Umoran vojnik
iz rata se vraća,
prerano ostareo
izbledeo i suv.
Po prašnjavom putu
bat njegovih čizama
deluje avetinjski i tup.
Kroz noć u daljini
nazire se svetlo.
To ga možda majka
čeka uplakana
ko zna koji put.
Ali misli njega vuku nazad,
sve više muči ga daleki front.
O Bože, zašto si me spasao
a braći mojoj dodelio grob !
Zašto sam ratov`o?
Čemu se nado?
S instinktom zveri
porazio i smrt...
Sve će to prekriti
prvi snegovi,
zatrpani ostaće
poslednji tragovi,
i niko osim majki
neće se pitati:
Gde li sad leže
junački sinovi?
Rumenilo na istoku
najavljuje novi dan.
I sunce nad
prašnjavim putem izlazi,
po kojem
stari vojnik pešači,
mamuran od rata
i isrpljen bez sna.
Ne pitaj ga
kako mu je,
on prezire svet.
Nikad od njega nećeš izvući
bar jedan sirovi,
škrti osmeh.
Za njegovim stopama
prašina se sleže,
a u toj prašini
bolna sećanja leže.
Leta 1991.
u Prištini
PONEKAD POŽELIM...
Ponekad, poželim da se isplačem nekome na ramenu,
jer nisam kamen i nisam savršen. Ali neznam dali ću
ikada sresti nekoga ko je isto tako nesavršen.
Zbog toga, ljudi misle da sam hladan i bezosećajan.
Ponekad, poželim da nekome dam savet, onako kako i
mene savetuju iskusniji, ali ljudi to smatraju uvredom.
Zbog toga, ćutke gledam gluposti koje prave, i lične
tragedije koje dolaze posle toga.
Ponekad, poželim da sebe poklonim nekome, ali ljudi
ne znaju da sačuvaju taj poklon. Zaneti svojom
vrednošću, misle da mogu da rade šta im je volja.
Zbog toga, nikome ne verujem, i ni od koga ne
očekujem bogzna šta, i ako s vremena na vreme
opet dam po nekom šansu .
Ponekad, poželim da mogu da se vratim nekoliko
decenija u prošlost, kada se još verovalo u ljude.
Danas se veruje samo novcu.
Sve, i svako ima svoju cenu.
Zbog toga mi govore da živim u "svom svetu",
koji oni u stvari mogu ali ne žele da shvate,
i zbog toga ih ja iskreno prezirem.
Ponekad, poželim da sve ovo podelim sa nekim,
ali ne mogu da dođem do reči od onih koji misle
da sve znaju, i zbog toga ne zatvaraju usta.
A ljudi koji ne znaju da saslušaju, ne mogu ništa
pametno ni da kažu.
Zbog toga, ostajem po strani, hladan,
nepristupačan,i ko zna šta još, ali i svoj,
slobodan, i zbog toga srećan.
Decembar 1995.
* posveta
* *
Želeo sam da je mrzim.
Bezbroj puta sam prokleo
nju i dan kada sam je upoznao;
a onda bih, svaki put kad to prodje,
shvatio da je još više volim,
što me je dovodilo do ludila.
Nekada bih potpuno depresivno
sedeo sam u svojoj sobi,
gledajući izgubljeno u jednu tačku,
dok me tiha muzika ne uspava u fotelji.
A po nekad bih u kafani plaćao pesme,
jeftine dame i pijan izigravao raspoloženje.
Tada mi je bilo jos teže.
Ona je jedina devojka na svetu
koju ne bih mogao prevariti.
Sada, sasvim sigurno,
shvatam da bih za nju učinio
ne znam tačno šta,
ali mnogo, mnogo više
nego za sve ostale koje znam,
i koje ću tek upoznati.
Osećam, mi ćemo se
uskoro opet rastati i,
možda zauvek.
Ići ćemo različitim putevima
do groba,
ali će uspomena na nju
ostati kao svetinja
u mojoj duši.
I nikada me više ne pitajte za nju.
Ne mogu i ne smem vam ništa reći.
Ako vam se ikada put ukrsti sa njenim
i slučajno izgovorite moje ime,
u trenutku će u njenim očima
bljesnuti sjaj, u kome ćete
videti sav moj život,
i bićete nepogrešivo sigurni
da je to Ona.
Ali teško onom ko za trenutak duže
ostane zagledan u taj sjaj
i ne produži svojim putem!
Taj neće nikada nigde stići.
Napatiće se mnogo i na kraju će
skončati na raskršću kao prosjak,
i biće sahranjen tu, pored druma,
kao razbojnik.
Bolje bi mu bilo da nikad
nije ni krenuo,
da nikad nije ni saznao
šta je to ljudski korak
ni zemaljski put.
REKA ŽIVOTA
Kao zimski vihor
što se uvlači duboko u kosti,
savlađuje me ukleto, bez milosti,
tiha i nedodirljiva sena prošlosti.
Koračam kroz noć i vetar,
starim mostom bez kraja;
u lice mi svetlost baca
reka lažnoga sjaja.
Znam, i ja zaploviću njome
čim stupim nogom preko,
i možda jednom, potonuću negde,
povučen virom od obale daleko.
Jedna za drugom ko počasna straža,
u dugom nizu ostaju iza mene,
i mirno, sablasno, strpljivo čekaju
svedoci samoubica, svetiljke ugašene.
Vetar počinje jače da duva;
zakopčam mantil i ubrzam hod.
U sebi osećam snagu života
ko divlju zver, kad kreće u lov.
Ne želim više ničeg da se sećam;
dobrog, lošeg, što je bilo pre.
Jednom, ipak svi ostajemo sami,
jer reka života odnosi sve.
januar 1994.
S A L E T U
Prođoše dve godine druže,
od kad nam se putevi raziđoše.
Rekoše mi da si zarobljen
i da za tebe više nisu čuli.
Neću te žaliti,
jer ja ne žalim svoje drugove.
Neću te žaliti,
jer ne žalim ni svoj život.
To što plačem,
samo je bedna navika srca.
A kada jednom i ja
podjem za tobom,
otići ću smejući se onima
što za mnom budu žalili.
14.04.1994.
ZABORAVI ME
Tmurna, balkanska noć.
Večeras odlaziš, a znaš
da to nekog boli.
Želeo bih da ne mislim o tebi ─
Zašto se to uvek dešava
onome ko iskreno voli?
Pa dobro, idi,
i zaboravi da sam postojao!
Zaboravi sva leta, sve zime,
najnežnije reči...
Molim te ─ ZABORAVI ME!
Budeš li za mene ikad pitala kasnije,
ono čemu si se naivno smejala,
biće ti tada jasnije.
Tmurna, balkanska noć.
Tuguju sa mnom jesenje kiše.
Kroz prozor bespomoćno
posmatram svet što se ruši...
Napolju magla, i ništa više.
15.02.1994.